Voli ovo

Reklame

petak, 17. prosinca 2010.

“Sitnice” koje posao znače

“Otvaramo se prema svetu” – jeste jedna od karakterističnih ohrabrujućih misli, kojih tako volimo da se prisetimo u trenucima kada pojačano osetimo breme tranzicije. Toliko smo se “otvorili” da nas stalno goni neki osećaj neuzvraćenosti sa druge strane. Ali, očigledno i to ide u “rok bremena”. Prosečan stanovnik i dalje maltene ne može da mrdne iz zemlje bez niza procedura, ali je situacija kada je poslovni svet u pitanju nešto “mirišljavija”. Mnogim našim poslovnim ljudima se sve češće ukazuju prilike da putuju širom sveta i pregovaraju o važnim poslovima. Lepa pojava i potencijalno vrlo unosna. Da bi se smanjio rizik od neželjenih rezultata pregovora, stručnjaci tvrde da je veoma važna dobra informisanost o tome kakvo je ponašanje u pojedinim delovima sveta poželjno među poslovnim ljudima i – što je još važnije – šta je ono što može da ostavi loš utisak. Osim toga, mi za vođenje računa o ovome imamo i “razloge pride”, zbog poznate nepovoljne slike o nama u inostranstvu, koja se gradila u poznatih desetak godina.

Međunarodna kultura ponašanja u poslovnom svetu je, neosporno, do devedesetih godina bila znana stvar mnogim domaćim biznismenima koji su hrlili u inostranstvo da ugovore poslove, dobro se provedu i uživaju visoke dnevnice. Od tada pa do 2000. je bilo vremena da ovo znanje postane pomalo zaboravljeno, a nešto mlađi preduzetnici nikada i nisu mnogo putovali, pa tako nisu imali ni motiv da se edukuju. Ništa čudno, kada se zna da je desetak godina sa strancima retko ko kontaktirao, stare veze su se “pokidale”, a mi smo sa strane “intenzivno nagrđivani”. Dovoljno je tada bilo da znamo ili ne znamo sami sa sobom. Sada, malo za promenu, pravo je vreme da ponovo znamo i sa drugima. Uostalom, u tih desetak godina se ništa spektakularno nije desilo u ponašanju i kulturološko-poslovnom profilu jednog šeika, Japanca ili Indijca. Zato ćemo se ovom prilikom podsetiti ili upoznati sa tim šta valja činiti, odnosno šta će vašeg domaćina u dalekom inostranstvu oduševiti, šta će smatrati dobrim gestom, a šta je ono čime bi mogli da ostavite loš utisak i možda ugrozite posao.

Meridijani razlika

Poslovnom čoveku sa naših prostora će najlakša biti komunikacija sa kolegama iz evropskih zemalja i sa severnoameričkog kontinenta. I tu postoje pojedine razlike, ali su one male. Jednostavno, najvažnije je voditi računa o tačnosti i samo o tačnosti, jer – vreme je novac! Sa druge strane, kod poslovnih partnera iz dalekih zemalja naićićete na mnoge običajne i druge različitosti, ali znajte da je vaša dužnost, kao gosta, da se upoznate sa osnovama kulture domaćina.

Bliski istok

Po običajima islamskog sveta je, na primer, pri ugovaranju posla značajan čitav niz detalja. Verovatno vam je svima poznat tamošnji odnos prema ženama, kojima često “nije mesto u muškom društvu”. Zbog toga neće biti pogodno da se tamo u ulozi pregovarača-menadžera pojavi žena. Pored toga, poslovni ljudi Srednjeg istoka imaju i drugačiji odnos prema tačnosti. Nama to može biti vrlo neobično, ali je pojam vremena tamo veoma “rastegljiv” i u susretu sa strancima delimično ga poštuju samo oni koji su se školovali na zapadnim univerzitetima. Jednostavno, tamo treba biti strpljiv, a ponekad i više od toga. Ako, na primer, dođete u Rijad na sastanak sa nekim šeikom, nemojte se čuditi ako budete morali da ga čekate u hotelu i čitava tri dana. Nama jeste, ali Arapima vreme nije novac.

Za naše pojmove, poslovna večera u Aziji je samo delimično poslovna. Svrha ovakve večere kod nas bila bi razgovor o poslu, dok se u Aziji za obrokom retko direktno razgovara o poslu. Zapravo, najpoželjniji je diskretan način: zaobilazite temu, služite se doskočicama i pošalicama, naivno izbegavajte odgovor i trudite se da očuvate atmosferu prijatnog ćaskanja.

U nama dalekim zemljama treba voditi računa i o tome kojom rukom ćete šta dodirivati. Ako vam eventualno padne na pamet da potapšete po ramenu nekog svog poslovnog partnera Arapina (on će vas, inače, često i rado tapšati po ramenu), pazite da to ne učinite levom rukom, jer se kod njih leva ruka smatra nečistom. Naravno, podrazumeva se da ćete tamo desnom rukom uzimati hranu, a njome ćete uzimati ili davati i novac.

Kao što je poznato, u arapskom svetu se ne konzumira alkohol, niti se on nudi drugima. U tuđu kuću u kojoj je žena sama se ne ulazi, niti joj se strani nepoznati muškarac obraća.

Sitnice sa Dalekog istoka

Japanci posebno drže do malog obreda prilikom razmene vizit karti. Vizit kartu treba uručiti i primiti pažljivo, obema rukama, nakon čega treba minut-dva zadržati svoju pažnju na njenom sadržaju. Nakon što ste ostavili utisak da ste se informisali o nečemu veoma važnom, tek tada vizit kartu pažljivo odložite. Za razliku od Arapa, Japanci prihvataju ženu kao sagovornika, iako je ne uvažavaju baš kao sebi ravnu. Pre pregovora, direktorka treba da obavesti svog japanskog kolegu o sopstvenom nezavisnom statusu i pravu odlučivanja pri potpisivanju ugovora.

Dobro je znati i da su znaci odbijanja na Dalekom istoku za naše pojmove vrlo blagi, pa tako odgovori tipa: “To je vrlo teško” ili “Razmotrićemo čim stignemo”, u evropsko-američkom prevodu zapravo znače: “Žao nam je, ali to nas ne zanima”.

Evropski način pozdravljanja je prisutan uglavnom u svim kulturama sveta, iako su tipična odstupanja od tog pravila Malezija i Indonezija, u kojima rukovanje nije uobičajeno. Japanci će kod stranog partnera ceniti duboki naklon, a Tajlanđani sklopljene ruke, kao za molitvu, mada neće zameriti strancu ako to izostavi.

Za razliku od arapskog sveta, u većini zemalja Dalekog istoka dodirivanje ili prijateljsko tapšanje prilikom razgovora nije preporučljivo, naročito ne po glavi, jer se smatra da se tu nalazi centar duše. U multinacionalnim sredinama, kao što je Malezija, to je još komplikovanije. U društvu malezijskog kolege nikada ne naručujte svinjetinu ili alkohol, a u društvu Indijca govedinu. Ipak, većina njih uživa u svojim narodnim pićima, uz zdravice. “Živeli” se u Japanu kaže “kanpai”, “konbae” u Južnoj Koreji i “ganbei” u Kini. Ako u Aziji na formalnom sastanku, iz nekog razloga, uspete da izbegnete čašicu nacionalnog pića od pirinča, uveče u narodnim restoranima to neće biti moguće. Tamo ćete morati čak da se opustite i otpevate svoju omiljenu pesmu.

Goran Petrović

Nema komentara:

Objavi komentar